ZAGREBAČKI SREDNJOŠKOLCI SMISLILI ROBOTA KOJI SAM VOZI, PREPOZNAJE OTPAD I RAZVRSTAVA GA

Prenosimo članak s portala jutarnji.hr

***

Prototip s kamerom i infracrvenim senzorom u dva tjedna izrađen u školskom laboratoriju cilja na stvarnu komunalnu primjenu.

Jakov Šarić i Filip Markobašić učenici su trećeg razreda Tehničke škole Ruđera Boškovića u Zagrebu, a sudjeluju na Student DIGI Awards 2026, nacionalnom natječaju Jutarnjeg lista, sa svojom novom idejom. Riječ je o autonomnom robotu koji je projektiran tako da potpuno samostalno prikuplja i razvrstava otpad, a jednog bi dana mogao, kako nam mladi inovatori objašnjavaju, zamijeniti i ljudski rad.

– Svima je ljepše izaći na ulicu kada uokolo nema smeća. Iako postoje ljudi koji se time već bave, smeće je i dalje razbacano na ulicama, bilo zbog ljudskog nemara ili vjetra koji ga raznosi. Puno je lakše da to rješava robot – smatraju učenici koji nam opisuju svoju inovaciju za koju se nadaju da će jednom ući u široku primjenu.

Za Zagreb, ali i ostale hrvatske gradove koji muku muče s gotovo punim odlagalištima otpada te razvrstavanjem smeća, to zvuči kao nužnost.

Jakovu i Filipu, koji su, kako nam kažu, krenuli sa strujom od svojih vrtićkih dana, trebalo je samo dva tjedna da u školskom laboratoriju izrade testni koncept robota. Projekt su napravili prema zadatku još jednog natjecanja pod nazivom WorldSkills Croatia, koji je primarno namijenjen učenicima strukovnih škola u Hrvatskoj, a u sklopu kojega su morali osmisliti robota koji se samostalno kreće te prepoznaje tri objekta. U ovom slučaju limenku, bocu i spužvu, koje onda mora biti sposoban samostalno odložiti u odgovarajući spremnik.

Objasnili su kako njihov robot zapravo funkcionira na terenu. Web-kamera smještena mu je na okretnoj robotskoj “ruci”, a spojena je na malo računalo preko kojeg prepoznaje objekte prema boji, konturama i veličini. Kada njihov robot uoči bocu, sustav šalje naredbu ruci da je pokupi, primjerice s prometnice ili u parku, te je razvrsta u odgovarajući spremnik. Za orijentaciju robot koristi infracrveni senzor koji omogućuje precizno kretanje.

Filip je bio zadužen za programski dio, a Jakov za mehaniku i spajanje elektronike te je konstruirao gotovo sve – od robotske ruke i držača do pogonskog sustava koji pokreće motor, a aluminijske dijelove spajao je “poput lego kockica”.

– Najveći izazov bio je smjestiti sve brojne komponente na robota tako da ništa ne smeta jedno drugome i da se svi dijelovi mogu normalno kretati – navodi Jakov.

Nabava dijelova nije im predstavljala problem jer su neke već imali kod kuće, primjerice web-kameru, ostale im je osigurala škola, a dio elemenata izradili su pomoću 3D pisača.

Naglašavaju da je za sada riječ o prototipu te da bi robot u stvarnoj primjeni trebao biti znatno veći i sposoban kretati se prometnicama, čime bi mogao značajno unaprijediti sustav upravljanja otpadom na ulicama.

– Na natjecanju je robot morao biti unutar dopuštenih gabarita, pa smo osmislili sustav kojim se može potpuno sklopiti kako bi stao unutar označenog kvadrata na startu, a poslije se raširi i počne obavljati svoj zadatak. Zatim mora skenirati QR-kod kamerom, a dobiveni podaci određuju koju vrstu otpada treba odložiti u koji kontejner na kraju staze – govori Filip.

Pitamo ga koliko im je trebalo da sastave robota i kako su to uspjeli uz druge obveze.

– Dolazili smo gotovo svaki odmor i ostajali u školi nakon nastave. Robota smo od nule izradili u dva tjedna. Dosta dijelova smo dobili od škole. Radilo se o velikom kompletu iz kojeg smo uzeli ono što nam je trebalo, primjerice motore i kotače – govori Filip i naglašava da je ova godina, što se projekta tiče, probna godina.

– Za sljedeću ćemo se bolje pripremiti i sve rekonstruirati. Ovo je dobar prototip za stazu, ali u stvarnosti to mora biti malo veća mašina da može normalno prolaziti kroz travu, ići preko pločnika i stalno nositi smeće – govori Jakov.

– Profesor nam je bio velika moralna podrška, vodio nas je kroz sve i pomagao oko nabave i transporta. Na robota je trebalo smjestiti puno komponenti, spojeva i žica, a svi su se dijelovi pritom morali kretati. Zbog toga je bilo prilično zahtjevno sve složiti tako da ništa ne smeta jedno drugome i da sustav može normalno mehanički funkcionirati – objašnjava.

Imaju li ikakva prethodnog iskustva u sklapanju sličnih naprava?

– U sklopu nastave morali smo izraditi vlastitu veš-mašinu, ali u električnom obliku, kako bismo pokazali njezin rad, odnosno uključivanje i isključivanje pojedinih funkcija. Da smo imali dva mjeseca više, mogli bismo izraditi i fizički model koji bi stvarno radio – govori Jakov i dodaje da je za robota komponente sklapao u posljednji tren.

– Ožičenje sam dovršio u pet ujutro u hotelskoj sobi, a električnu shemu smo izradili u autobusu na putu za natjecanje – ističe Jakov na kraju.