Tošo Dabac bio je hrvatski fotograf poznat širom svijeta te neizostavna ličnost hrvatske moderne umjetnosti. Volio je život, promatranje ljudi i njihovu povijest. Njegova priča počinje početkom 20. stoljeća u malenom selu Nova Rača. S jedanaest godina seli se u Samobor, a kasnije pohađa Klasičnu gimnaziju u Zagrebu. U tom vremenu, 1925. godine, nastaje najstarija sačuvana Tošina fotografija pod nazivom Panorama Samobora. Nakon gimnazije, započinje studij prava koji napušta i počinje se baviti filmom, što već može biti naznaka njegovog budućeg djelovanja. Možda je baš to bio razlog kupnje prvog fotografskog aparata s dvadeset i dvije godine. Ubrzo postaje jedan od najvažnijih kroničara godina krize, siromaštva i nezaposlenosti. Tridesetih godina 20. stoljeća odlučuje postati profesionalni fotograf. Njegova majka taj je posao smatrala nepristojnim, ali to ga nije sprječavalo u njegovu naumu.
Godinu dana poslije njegove odluke, na Drugom salonu fotografije u Pennsylvania Museumu, njegovo ime nalazi se tik uz već međunarodno poznata imena kao što su: T. L. Feininger, H. Cartier-Bresson, L. Moholy-Nagy i drugi. Svijet koji je Tošo prenosio fotografijama bio je istodobno lijep i neugodan. Pripadao je ljudima koji su cijenili slobodan i otvoren život, a on ih je vješto hvatao svojim objektivom. Pri snimanju fotografija u kojima je prisustvovao čovjek, uvijek je čekao da lik prvo uđe u njegovu kompoziciju kako bi baš on označio taj trenutak. Središte njegova interesa bili su osjećaji i duša čovjeka, a to je točno ono što nas kod njega dotiče. Tridesete godine Toše Dabca bile su najznačajnije godine u njegovu životu. U tom razdoblju polaže majstorski ispit iz fotografskog obrta i postaje dopisnikom londonskih, berlinskih i pariških novinskih agencija. Godine 1937., American Photography dodjeljuje mu nagradu, a već sljedeće godine trostruki je dobitnik nagrade za fotografiju mjeseca koju dodjeljuje Camera Craft. Tošine fotografije objavljivali su prestižni magazini poput Lifea, Paris-Matcha ili Berliner Illustriertea o čemu su svjetski poznati fotografi mogli samo sanjati.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, T. Dabac s Marijanom Szabom otvara novi atelje u Ilici 17 u Zagrebu. Iz ljubavi prema Zagrebu 1943. godine objavljuje knjigu pod nazivom Metropola Hrvata. Zagreb mu postaje neiscrpan izvor inspiracije. Promatra ga iz raznih kutova, posvećujući posebnu pozornost ljudima slabijeg imovinskog statusa. Zvanje majstora fotografa dobiva 1951. godine nakon što ga Međunarodna federacija fotografske umjetnosti proglašava svojim počasnim članom. Nažalost, iako ga ljudi nazivaju lijepim imenima, poput najvažniji hrvatski fotograf ili majstor fotografije, održana je samo jedna njegova retrospektivna izložba, i to pred kraj njegova života, 1968. godine. Umire tek nekoliko dana prije svog šezdeset i trećeg rođendana te atelje preuzima njegov nećak, Petar Dabac. Danas, oko dvije stotine tisuća negativa i fotografija upravo vezanih uz Zagreb čuva Arhiv Tošo Dabac smješten u Muzeju suvremene umjetnosti. Od njegove smrti do danas, Arhiv je mjesto gdje se susreću ljubitelji fotografije i umjetnosti. Izložbom u Parizu, 1992. godine, potvrđeno je ono s čime smo bili upoznati i prije, Tošo Dabac uključen je u svjetsku fotografsku baštinu.
Korišteni izvori:
Knapp, Peter i dr. 1994. Uvod. U Tošo Dabac: Zagreb tridesetih godina: Zagreb in the Thirties: Zagreb des années trente: Zagreb in den 30er Jahren. Muzej suvremene umjetnosti, Arhiv Tošo Dabac. Zagreb. Str. 7-13.
Prosoli, Iva. 2020. Uvod. U Tošo Dabac: Umjetnik svojeg vremena – kritičko čitanje. Muzej za umjetnost i obrt, Školska knjiga. Zagreb. Str. 11.
Prosoli, Iva. 2020. Tko je Tošo Dabac?. U Tošo Dabac: Umjetnik svojeg vremena – kritičko čitanje. Muzej za umjetnost i obrt, Školska knjiga. Zagreb. Str. 12-13.
Autorice teksta: Nika Bevanda i Gabrijela Grgić, 2.C Tehničar za računalstvo, školska godina 2023./2024.