Andrija Mohorovičić, istaknuti hrvatski i svjetski znanstvenik na području meteorologije i seizmologije, jedan je od najvećih hrvatskih znanstvenika svih vremena. Živio je i radio u razdoblju kada su se postavljali znanstveni temelji meteorologije i seizmologije, pa je svojim radom pridonio njihovu razvoju. Uz to je svoja i tuđa znanja i iskustva pretočio u praksu, čime je postao začetnikom meteorološke i seizmološke službe u Hrvatskoj.
 Najveći dio njegova rada povezan je s Meteorološkim opservatorijem na Griču u Zagrebu. Tijekom tri desetljeća, od 1892. do 1922. godine, Mohorovičić je bio njegov upravitelj i dugogodišnji vremenski motritelj. Njegov je znanstveni interes s početka bio usmjeren na meteorologiju. Godine 1901. uspijeva u nakani preuzimanja od mađarske meteorološke službe upravu i nadzor nad postajama u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji.
 U znanosti se bavio klimatološkim istraživanjima i studijama jakih mjesnih oluja. Potkraj XIX. stoljeća organizira pokusnu zaštitu od tuče na području Jastrebarskog i počinje prvi meteorološki istraživački projekt u Hrvatskoj (istraživanje bure na području krša).
Početkom XX. stoljeća Mohorovičić usmjerava svoj znanstveni rad na seizmologiju. Epohalan je njegov znanstveni dokaz postojanja granične plohe koja odjeljuje koru od plašta Zemlje. Ta je ploha nazvana u njegovu čast Mohorovičićev diskontinuitet ili kraće MOHO. Nazivi poput Mohorovičićev zakon o povećanju brzine valova potresa sa dubinom, Mohorovičićeve epicentrale, Mohorovičićev seizmogaf i Projekt Mohole (bušenje Zemljine kore do njena plašta) upozoravaju na ugled kojeg uživa među svjetskim seizmolozima. Sustavnim prikupljanjem podataka o učincima potresa (1901.) i postavljanjem prvih seizmografa,  Mohorovičić je zapravo utemeljio seizmološku službu u Hrvatskoj. Mohorovičićeva teorijska razmatranja ponašanja građevina pri potresu vizionarsko je djelo koje se može smatrati osnovom suvremenog protupotresnog graditeljstva.
 Uz znanstvena priznanja i prigodna obilježavanja njegove važnosti,  Mohorovičićevim imenom nazvan je i jedan od kratera na Mjesecu. Njegovo ime nosi i jedna ulica u Zagrebu, istraživački brod Hidrografskog zavoda, a od 1991. i Geofizički odsjek Prirodoslovno- matematičkog fakulteta u Zagrebu. Na rektorskom lancu Sveučilišta u Zagrebu nalazi se i medaljon s Mohorovičićevim likom.
 Mohorovičić je hrvatsku geofizičku znanost, gotovo prije jednog stoljeća podigao na europsku i svjetsku razinu,  učinio je glasovitom i cijenjenom. Njegova znanstvena i stručna djelatnost temelj je na kojemu su razvijene meteorološka i seizmološka služba u nas i na kojemu sada opstoje kao važna potporadruštvenom i gospodarskom razvoju Hrvatske.

ZNAČENJE POKUPSKOG POTRESA IZ 1909. GODINE ZA ODREĐIVANJE KORE ZEMLJE
 Sva zapažanja tog doba upućivala su na to da se Zemlja sastoji od tri osnovna dijela: kore i plašta u krutom agregatnom stanju i središnje tekuće ili plinovite jezgre koja sprečava prolaz transverzalnom valu. Međutim, njihova fizikalna svojstva, npr. gustoća, elastičnost, kolike su brzine valova potresa u tim dijelovima ostala su i dalje poprilično nedopunjena slika, posebno jer nije postojao dovoljno dobar postupak da se zraka vala prati analitički kroz Zemljinu unutrašnjost.
Snažan potres 8. listopada 1909. godine s epicentrom jugoistočno od Zagreba u dolini Kupe (pokupski potres) dao je dovoljno podataka da se postupak unaprijedi. Upravo taj potres potaknuo je Mohorovičića da dublje zaviri u mehanizam potresa i pokuša odgovoriti na neka pitanja o rasprostiranju potresnih valova.
Sve do Mohorovičića seizmolozi su za istraživanja nastojali primijeniti zapise seizmografa čije su udaljenosti bile veće od 1100 km, dok je on prvi primijenio zapise bližih stanica. To mu je omogućio već postojeći sustav međunarodne razmjene podataka. Zahvaljujući tome uspio je prikupiti registracije pokupskog potresa svih europskih seizmičkih stanica.. kad je, međutim,  htio na osnovi dotadašnjih postupaka objasniti te registracije, naišao je na neke nelogičnosti. Ponajprije, nije mu uspjelo jednoznačno odrediti dubinu hipocentra tog potresa. Uz to je na nekim seizmogramima našao po dva longitudinalna i dva transverzalna vala, dok se prema postojećem nazoru o unutrašnjosti Zemlje trebao naći samo po jedan registriran val.


Iz činjenice da ne postoje dvije vrste longitudinalnog i transverzalnog vala Mohorovičić je zaključio da do pojedinih stanica (npr. stanica 2) mogu doći po dva takva vala jedino na taj način da se njihove zrake razlikuju.
Valove čije zrake leže jedino u kori nazvao je individualnim (P- individualna prima, S- individualna sekunda), a normalnim valovima (Pn- normalna prima, Sn- normalna sekunda) one čije zrake zalaze u plašt, pri čemu se naglo lome. Prema tome, na stanice ne dolaze dva različita, npr. longitudinalna vala, nego dvije faze istog vala. One istodobno polaze iz hipocentra H, ali zbog razlike u putu dolaze do iste stanice u različito vrijeme. Mohorovičićev diskontinuitet sprečava dolazak P i S faze u udaljenosti većoj od 720 km (stanica 3 krajnja je), pa zato u seizmogramima dalekih stanica nalazimo samo fazu Pn i Sn (stanica 4). Slično do vrlo blizih stanica ispod 300 km dolazi jedino faza  P i S (stanica 1).
 Mohorovičićev rad bio je kvalitativno novi korak u seizmologiji, ,jer ako se do njegove pojave o Zemljinoj kori manje- više nagađalo, on je prvi jednoznačno dokazao da ona postoji. Tako je prvi seizmograf na Mjesecu uspješno postavila posada svemirskog broda Apolo 11 u srpnju 1969. godine. Podaci su se radiovalovima neposredno prenosili na Zemlju. Na osnovi tih podataka o njegovim potresima utvrđeno je i da Mjesec ima koru.
Također, Mohorovičić je pokazao i da brzina u kori neprekinuto raste s dubinom i to je razlog da su zrake blago zakrivljene prema površini Zemlje, te isto tako da na graničnoj plohi (kasnije nazvanoj Mohorovičićevim diskontinuitetom) dolazi do naglog skoka u brzini vala.


Korištena literatura:
Vladimir Paar: ''Fizika 3'', ŠK Zagreb, 2000.
Bruce A. Bolt: ''Earthquakes'', W. H. Freeman and Company New York, 1999.
D. Skoko, J. Mokrović: ''Andrija Mohorovičić'', ŠK Zagreb, 1998.
J.I. Frenkelj: ''Uvod u teoriju materijala'', ŠK Zagreb, 1996.
W. Spence, S.A. Sipkin, G.L. Choy: ''Determining the Depth o fan Earthquake'',  Earth and Volcanoes, Vol. 21,  No 1, 1989.
http://www.iris.edu/